petak, 11.05.2007.
O SVIJETE...
O blistavi svijete bijele boje
Što se to hrani iz utrobe tvoje
Sama gamad , sama sraćad, a ljudi se nazivaju
O svijete, što li to trpe ruke tvoje?
Bagru smrtnika koji rastu u dvoje
O svijete pogledaj to svoje
Gamad i bestije ni malo se ne boje
O svitu vidionog malca
Zar ti ne lići na punoglavca
O svijete ti stupove postaviš
Kolik su teski, hoćeš da ih ostaviš?
O svijete jesi’l žedan?
Popili su vodu; sve jedan po jedan
O svijete pužu po tebi
Ljepi iz vana truli u sebi
Pogledaj svijete svoju muku
Toliko sebični ne pružaju ti ruku
O svijete ne poštuju ni svoga
A kako i bi, kad viši su od Boga
O ..... svijete razdvoji rebro
Spusti ih zemlji, pošalji ih u nebo
Gledaj svijete kako se uzdižu
Gmizavci sami , gle ih kako dišu
O svijete, svijete, koliko li ćeš tako
Crna tijela proždirati samo?
O svijete vidiš li im parolu?
Novac ! novac! koliko god mogu
Pogledaj svijete, s kišobranom stoji
Pere im mozak i samo ih broji
Penje se tako povrh drugoga
Za sobom ostavljajući smrt prethodnoga
Sve jedan, a u biti dvoje
Znaš li svijete kako se roje?
Gle onog kako stoji
Ni sam nezna, ko mu glavu nosi
O svijete, svijete, do kada ćeš tako
Umirati, ko da krstariš polako
O svijete , svite moj!
Shvati moj “o” umjesto “oj” !
(eto, valjda je potrebno proci i kroz mrak, da bi svijetlost bila svijetlija)
- 09:55 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
petak, 04.05.2007.
DVA ZAGLEDANA ANĐELA
GLEDAJU U NEPOZNATO
=+> Palim cigaru dok sjedim u sobi i pišem, al samo memorije ostale kao suze na kiši.
«Šta?se to i u kome? Treba dogodit da požališ sto si nekome učinija dobro djelo nakon sto ti zahvali ? ? ?» glasila je moja poruka upućena jednoj neznanoj osobi kojoj prva tri slova počimaju sa MIR.
.... I dok se u meni vrača jeka nedovršene poruke poslane osobi kojoj ime ne počima sa MIR: «Nemoj mi zahvaljivat nego u sličnom momentu učini nekoj osobi što sam ja učinio tebi-tako ćeš mi zahvaliti,» odraz lica i povratne riječi osobe kojoj sam htio prenjeti poruku ljubavi, stvarao je u meni več poznato i često postavljeno pitanje:
ZAŠŠšššŠTO ANĐELIMA REŽU KRILA?
Odgovor koji si možda dajete, a koji ja sebi dajem naišao je na svog brata blizanca.
Prvi: Anđelima ražu krila da bi se znalo da su bili anđeli ..
Brat blizanac: I sam taj anđeo si postavlja isto pitanje jer ni njemu nije jasno zašto se sve događa, ni anđeli ne znaju sve.
-Osjećaj kad vam dođe ovo pitanje je težak.... i nekako tražite potvrdu za ova dva odgovora da vam se smiri duša. I pošaljete možda poruku upita osobi koju ne znate jer ako vam ona odgovori-za vas postoji nada da jos ima anđela i da vas ne bude strah. U tim momentima dok gledate druge ljude vidite i njihove anđele čuvare i vidite jednog koji slabašno leti dok mu je jedno krilo slomljeno i vama je silno žao. Zašto bas anđelu, pa on je tako dobar, zasto ne toj osobi koja je zaslužila, zašto ispašta njezin anđeo čuvar?
Sekundu kasnije nešto proleti brzo i odsjeće mu to slomljeno krilo a kod vas nasta .......muuuk.... .
Zar nije i slomljeno krilo previše mojim osjećajima? I anđeo se čudi, al on je ipak anđeo koji se hrabro dalje bori.
I anđelu na posljetku zasja smješak na licu, a kod vas .......apstrakcija..... .
Što jedan čovjek zna i može pojmit u tom trenutku-odakle smješak na licu anđela?
Tad stigne neoćekivano odgovor od osobe kojoj ste poslali upit. I dok joj vračate poruku nadate se da če stiči do nje u obliku u kojem nije stigla kad ste prvoj osobi kojoj ime ne počima sa MIR, poslali poruku ljubavi. I pitate se da li čak i osobe koje jesu anđeli imaju nešto anđeoskog i u ovome realnom svijetu poput oznake MIR u imenu.
I kako da kažete osobi kojoj prva slova imena počimaju s MIR da vam je učvrstila vašu vjeru u anđele do čim vam je odgovorila na upučeno joj pitanje, da ste uspili poslati poruku ljubavi i da vam je ljubav vračena samim odgovorom , jer nikakav, ama baš nikakav, odgovor ne očekujete od te osobe koja vas ne poznaje ni mrvu, kojoj niste dali razloga da joj nešto predstavljate u životu.
I sad je i vama čovjeku smješak na licu.
I kao što ste se možda i upitali zašto ste prvoj osobi kojoj ime ne počima sa MIR, bacili biser, tako i onaj anđeo slomljena i odsjećena krila sa smjeskom na licu nije htio odgovoriti na vase pitanje:»zašto se smije, a odsjećeno mu je krilo?», da se ne bi osječali da je pred vas bačen biser, iz razloga što ne biste razumili odgovor.
I anđeo je znao i nije htio odgovoriti da vam ne uništi nadu.
I vama je sad smjesak na licu i sad shvačate život, koji je beskrajan niz uzastopnih umiranja i ponovnih rađanja.
I anđeo osječena krila je postao arhanđeo i vi shvačate pobliže Shakespeare-a kad kaže da je rastanak slatka tuga.
I dalje vam nije jasno u kakvo nepoznato ide onaj anđeo odsječena krila, ali vam je bar malo jasniji onaj drugi odgovor na pitanje ZAŠTO ANĐELIMA REŽU KRILA.
Jer i anđeli su nekad bili ljudi i griješili su kao ljudi, a njihovi anđeli su ispaštali za njih da bi napravili mjesta za još anđela kad dođe vrijeme da pređu u arhanđele.
I ljudima je ustupljeno mjesto....
I možda samo prelazite u anđele, al to shvatite tek kad vam se osmjehne lice.
(jedna teška noc pred par godina)
- 16:33 -
POGLED JEDNE BAGIRE
Ljudi se kontroliraju i ja sam tezio tome ali stvarno, stvarno si stvaraju okvire, bolest, presing; nekontrolu nad samim sobom. Joj koji sam morbil, kad pomislim na trenutak; zar ljudima nije sve stvoreno da se ljube, zive, gledaju zalazak sunca i raskos zijezda na vecernjem nebu?
Sijedim, razimsljam, gledam podled, zanimljiv, jak, ostar, radoznao. Nikad necu zaboraviti taj pogled, kao kad puma gleda svoj pljen, a ima nesto sto joj ukazuje ljepotu, srz, poticaj; u tome pljenu. Moze da razdere svoj pljen, ali ipak ga mirno gleda i trazi da je pljen necemu nauci.
Siv je taj pogled, siv kao gola stijena, bistar kao potok zeljan znanja.
Sladak je taj pogled, umiljat je taj pogled, ali ipak opasan; poput blagog pogleda psa cuvara s mukom u ustima, tisinom u ocima, zeljom u usima.
Pitam se cesto; zasto takav pogled stoji iza resetaka, zasto ga netko ucini takvim; ljepim, plavo zanimljivim, zeljnog slobode velicine mora i beskraja svemira, zeljnog zelenih poljana i bijelih vrhova planina, pa ga postavi tako .... tako daleko od njegovih zelja. Zasto svijetom vladaju svi ostali, a oni koji bi trebali vladati stoje nesposobni iza crnih visokih vrata, gdje ljudi prolaze i nabacuju podrugljive osmijehe, cak ni zelju nemaju da pokazu svoju hrabrost, kad im svakim smijeskom ukidaju san o slobodi. Jos sam se jednom pitao na istu ovu temu: »Zasto anđelima rezu krila?»
Navikao sam prepoznati ljude; dobre, izgubljene, pohlepne i zle. Volim dobre ljude, ljude koji zele i sve sto imam bi im dao, ali vidio sam te dobre ljude kako venu, venu u sijaju do samog kraja.
Veliki utisak je to imalo na mene i jos ima, jer svaki put kad sijedim u njihovim snovima sijetim se njih, sijetim se tog zeljnog pogleda koji me cesto rastuzi, kad pomislim kako ce jednog dana taj pogled biti uskračen meni, drugima, kako ce tom pogledu jednog dana staviti brile (ono sto konjima stavljaju kraj ociju da ne gledaju sastrane).
Evo, bas gledam taj pogled u bonaci mora, u zastavi sto se njise na vjetru, u jablanima sto se ponosni dizu u zrak, u smionim brodicama sto se backaju i slozno stoje jedan do drugog, u cakulama ljudi sto ispijaju kavu, u jednom ribaru sto s gustom hvata ribu,.... , u samom sebi.
Tako je smiren taj pogled, a opet divlji, neizdrziv, zeljan đungle, skokova sa stabala, zeljan igre skrivaca sa mudrim vukovima,
Zeljan cvrkuta i graktanja ptica iz visinskih krosnji,
Huka sove i bistre tisine mrkle noci.
(20.10`01 – SUBOTA)
Taverna u lućici
- 16:28 -
